smrt je neproverena glasina, sve dok ne ugledaš leš pokojnika
Na uskrs mi je umro deda. Nikakva posebna tragedija, za nekog ko je prešao osamdesetu, i poslednjih godina (od babine smrti) nije izlazio iz stana, sem kada ide kod lekara ili na glasanje. Ali je ovoga puta fenomen smrti, koji me fascinira od najranijeg detinstva, bio meni bliži nego ikada. Za razliku od prvog dede, prve i druge babe koji su do tada umrli, i čije leševe bih ugledao tek u sanduku, u ovom slučaju sam bio prisutan od trenutka kako je zatečen mrtav, preko dolaska lekarske ekipe, konstatovanja smrti, presvlačenja pokojnika, stavljanja u sanduk, prevoza do kapele... Lekar koji je došao da pregleda pokojnika nije imao baterijsku lampu, i za svrhu pregleda zenica, poslužio je blic na mom mobilnom telefonu, koji može biti trajno upaljen samo u režimu snimanja video zapisa, pa mi je ostao i taj snimak u mobilnom telefonu. Odgledam ga s vremena na vreme, analizirajući izraz lica pokonika, i ugašene oči, koje su možda samo sat ili dva pre nastanka snimka još uvek bile u funkciji. U smrti nema mnogo filozofije, stave te u sanduk i zakopaju na groblju. Ceo taj proces prati rutina, koja pomaže porodici pokojnika da se usresredi na "ispunjavanje zadataka" da se cela procedura uspešno obavi (u čemu vam pomažu stručna lica, koja su od smrti napravila posao od kojeg žive). I kada se vratite sa daće, umorni od prethodna dva dana, tek tada na miru svodite račune. U suštini nikada ne poznajete život pokojnika dovoljno dobro koliko god da ste bili bliski sa njim. Čak i ako ga poznajete ceo njegov život (u slučaju da je pokojnik mladji od vas i u bliskim rodbinskim odnosima sa vama). Smrt ne briše tragove koje je umrli za sobom ostavio, ali uticaja na bilo što što će se pod kapom nebeskom dogadjati nema više nikakvog direktnog uticaja. I samo onda kada ste za nju čuli, a, sve i da ste bili na sahrani, leš niste lično videli, možete je smatrati neproverenom glasinom, u suprotnom, itekao ste svesni njene trajne kategorije.