trag u pesku
Na poslu sam. Dosadni petak. Prebirajući po štivu za čitanje, shvatih da nemam ništa čime bih ovaj "trenutak večnosti" učinio lepšim. Književnost me definitvno leči. Ali sve se svodi na dve knjige, kojih tenutno nemam pri ruci, a čije bi mi rečenice bile kao melem. Okrećem se računaru i ukucavam adresu: crni.mojblog.rs i čekam, ne očekujući da će server biti pronadjen. Ti "rukopisi su odavno izgoreli". Gubitak za svetsku književnost - pomislih. A nekada u toj maloj net komuni, sam se osećao tako uljuljkano, verujući da će neke stvari trajati večno, ili bar dovoljno dugo. Kao da nisam još kao mali naslućivao da sve ima svoj kraj. I tako, pre nešto manje od godinu dana, videh kako to u životu izgleda izgubiti još nešto.
Ali u tome i jeste poenta života. Nemaju sreća i spokoj toliku pokretačku snagu kao nemir, patnja, stah... Možeš kao dete žmureti u noći, bojeći se da ne ugledas nešto čega bi se prestravio, možeš bežati od "zla", ali vremenom sve to postane strast. Ubrzo noć zavoliš više od dana, i lepotu tame prihvatiš kao univerzalnu vrednost. I dalje, kada prošetam bilo kojim grobljem osećam ono neizrecivo uzvišeno osećanje prema najznačajnijoj instituciji ljudske istorije. Iako će i ti mermerni spomenici kad-tad postati "prah i pepeo", znam da će makar oni trajati "dovoljno dugo" da svedoče o vremenu i ljudima kojih odavno nema. Možda i bolje nego rukopisi, koji očigledno ipak gore.